Zlostavljanje djece i adolescenata prisutno je u svim sredinama već tisućama godina. I dok je zlostavljanje djece kroz povijest uglavnom bilo prihvaćeno u društvenom kontekstu u kojem se odvijalo danas takvi oblici ponašanja, zahvaljujući razvoju društvene svijesti o ljudskim pravima te pravima djece, nailaze na društveno neodobravanje.
Ovim problemom znanstvenici su se ozbiljnije i sustavnije počeli baviti tek šezdesetih godina prošlog stoljeća. U tom smislu se značajnim korakom smatra 1962. godina, kada su Kempe i sur. objavili povijesni članak “Sindrom pretučenog djeteta”, kojim su usmjerili pažnju stručne i zakonodavne javnosti na ovaj problem, posebno na tjelesno zlostavljanje djece. Nakon toga pojam zlostavljanja djece se širi, a 1979. godine D. Finkelhor objavljuje članak “Seksualno viktimizirano dijete“ u kojem opisuje spolno zlostavljanje djece. Daljnje usmjeravanje i razvijanje zaštite djece i njihovih prava rezultiralo je usvajanjem UN Konvencije o pravima djeteta (1989.), u kojoj se govori o pravu djece na zaštitu od svakog oblika nasilja.
Danas se zlostavljanje i zanemarivanje djece i mladih prepoznaje kao globalni društveni, psihološki i zdravstveni problem. Djeca i mladi mogu biti izloženi nasilju u različitim okruženjima – u obitelji, u školi, među vršnjacima i odraslima u lokalnoj zajednici, u ustanovama i u medijima. U ovom radu usmjerit ćemo se na nasilje kojem su djeca izložena u obitelji obzirom na poseban značaj i ulogu koju obitelj ima u životu djeteta i mlade osobe kao i u osiguranju sigurnosti i zaštite od nasilja.
Iako ne postoji standardizirana definicija različitih formi roditeljskog nasilja, Međunarodno udruženje za prevenciju zlostavljanja i zanemarianja djece (ISPCAN) je, uspoređujući definicije zlostavljanja i zanemarivanja u 58 zemalja, utvrdilo postojanje zajedničkih elemenata. Temeljem toga je 1999.g. Svjetska zdravstvena organizacija predložila definiciju zlostavljanja djece (osoba mlađih od 18 godina) kao „svih oblika tjelesno i/ili emocionalnog lošeg posupanja, spolnog zlostavljnaja, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, ekonomskog ili drugog iskorištavanja, koji nanose stvarnu štetu djetetovom zdravlju, preživljavanju, razvoju ili dostojanstvu, u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja ili moći“.
Pri definiranju zlostavljanja ističe se da se radi o trajnoj ili učestaloj izloženosti (iako se i pojedinačni ekstremno grubi postupci smatraju zlostavljanjem), namjernom činu koji se događa u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja i moći te ima posljedice koje mogu biti jasno uočljive ali i teže primjetne.
Vrste zlostavljanja i zanemarivanja
Razlikujemo četiri osnovne vrste zlostavljanja djece i mladih: tjelesno, spolno, emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje.

Tjelesno zlostavljanje u najširem smislu obuhvaća (namjerno) nanošenje ozljede djetetu i/ili mladoj osobi fizičkim putem. Najčešće korištena definicija navodi da je to svako postupanje prema osobi mlađoj od 18 godina koje uključuje aktivnosti koje nose rizik ozbiljnog povrjeđivanja, smrti ili teških fizičkih posljedica, a izazvala ih je osoba odgovorna za zaštitu djeteta mlađeg od 18 godina. Tjelesno zlostavljanje uključuje udaranje, nanošenje opeklina, bacanje na pod, vezivanje i zatvaranje, pokušaje utapanja ili davljenja, davanje otrovnih sredstava, itd.
Također se i pojedinačne vrlo grube epizode mogu nazvati zlostavljanjem, kao i ona nenamjerna i neodgovorna ponašanja roditelja koja mogu rezultirati tjelesnim povredama ili dovode u neposrednu opasnost zdravlje ili život djeteta.
Tjelesnim zlostavljanjem smatra se i nepružanje pravodobne pomoći djetetu što može ugroziti njegovo zdravlje i život.
Pored učestalosti pažnja se posvećuje i kroničnosti tjelesnog zlostavljanja obzirom da dugotrajna izloženost tjelesnom zlostavljanju rezultira i ozbiljnim posljedicama za zdravlje i razvoj djeteta.

Spolno zlostavljanje djece odnosi se na uključivanje ovisnog, razvojno nezrelog djeteta i adolescenta u seksualne aktivnosti, koje ono ne može razumjeti, na koje ne može dati zreli pristanak i koje ugrožavaju socijalne tabue obiteljskog života. Podrazumijeva uključivanje djeteta ili mlade osobe u seksualne aktivnosti, promatranje seksualne aktivnosti, izlaganje pornografskom materijalu, neadekvatno dodirivanje ili seksualno sugestivno komentiranje djeteta. Ovaj oblik zlostavljanja može uključivati svaku seksualnu aktivnost odrasle ili najmanje pet godina starije osobe s djetetom, a prisila može biti jasno vidljiva, fizička, ali i suptilnija, psihičke prirode.

Emocionalno zlostavljanje je kontinuirano neprijateljsko i/ili indiferentno ponašanje roditelja i drugih koji nastupaju s pozicije moći, na temelju kojega dijete može zaključiti da je bezvrijedno, nevoljeno, neadekvatno, što oštećuje njegovu emocionalnu stabilnost i psihološki kapacitet, te kratkoročno i/ili dugoročno negativno utječe na njegov razvoj i dobrobit. Ono uključuje niz radnji i ponašanja koja se kreću od nereagiranja do iskazivanja neprijateljstva. Oblici emocionalnog zlostavljanja su: odbacivanje, izoliranje, teroriziranje, ignoriranje, ismijavanje, manipuliranje, iskorištavanje itd.

Zanemarivanje djeteta se određuje kao (kronično) propuštanje roditelja (ili druge odrasle osobe koja skrbi za dijete) da zadovolji djetetove potrebe. Razlikuje se nekoliko oblika zanemarivanja, ovisno o dobi, odnosno razvojnim potrebama djeteta: tjelesno zanemarivanje (propuštanje roditelja da zaštiti dijete od opasnosti, te da zadovolji djetetove osnovne tjelesne potrebe, uključujući odgovarajući smještaj, hranu i odjeću), zdravstveno zanemarivanje (propuštanje roditelja da osigura djetetu neophodni medicinski tretman), obrazovno zanemarivanje (ako roditelj ne slijedi standarde obrazovanja koje propisuje država), zanemarivanje na području mentalnog zdravlja (odbijanje roditelja da omoguće preporučeni terapijski postupak djetetu s ozbiljnim emocionalnim ili bihevioralnim poremećajima). Zanemarivanje obično počinje vrlo rano, te ima kumulativni efekt na razvojne sposobnosti i ograničenja.

Navedene različite vrste zlostavljanja i zanemarivanja rijetko se pojavljuju neovisno jedna od druge već se često preklapaju pa djeca i mladi koji imaju ponavljano iskustvo zlostavljanja često doživljavaju veći broj različitih oblika zlostavljanja. Istraživanja ukazuju da su djeca i mladi sa iskustvom zlostavljanja u 66% do 94% slučajeva doživjeli više od jedne vrste zlostavljanja, dok je njih 30% doživjelo pet ili više vrsta viktimizacije. Autori naglašavaju da se poteškoće djece akumuliraju tijekom vremena i ostavljaju posljedice na djetetovu zdravlju tako da se pokazuje linearno povećanje simptoma sa svakim dodatnim oblikom viktimizacije.
Uz navedene osnovne oblike zlostavljanja znanstvenici upozoravaju i na neke posebne vrste zlostavljanja kojima je potrebno posvetiti pozornost kao što su svjedočenje nasilju u obitelji ili izloženost nasilju između roditelja, manipulacija djecom pri razvodu roditelja, nasilje među vršnjacima, nasilje u vezama mladih, medijsko nasilje i nasilje putem modernih tehnologija.

Istraživanja ukazuju da je vršnjačko nasilje, popularno nazvano bullying, češće prisutno u doba adolescencije nego u ostalim dobnim skupinama. Danas je općeprihvaćena definicija nasilja među mladima ona u kojoj se nasilje definira kao svaki oblik opetovanog tjelesnog ili psihološkog ponašanja moćnijeg i snažnijeg pojedinca ili grupe prema drugome koji se doživljava slabijim. Pri tome se ističe da se negativni postupci prema drugom čine namjerno (kako bi nekoga ozlijedili ili izazvali neugodu), postupak se čini opetovano i trajno te postoji nejednak odnos snaga između nasilnika i žrtve, a kao rezultat sustavnog nasilja koje se koristi da bi se zastrašilo druge i održala dominacija javlja se strah.
Vršnjačko nasilje može imati različite oblike koji se mogu svrstati u izravno i neizravno nasilje. Izravno vršnjačko nasilje karakteriziraju otvoreni napadi na žrtvu, a dijelimo ga na tjelesno nasilje, emocionalno nasilje, grube geste ili mimiku lica i ekonomsko nasilje. Neizravno ili relacijsko vršnjačko nasilje uključuje netjelesne oblike agresije koji su suptilniji i teže se otkrivaju, a cilj im je kontroliranje situacije u skupini.

Nasilje u vezama mladih je problem koji je dobio potrebnu pažnju tek unazad tridesetak godina. Adolescencija je razdoblje kada se počinju razvijati partnerski odnosi, a tada naučeni obrasci ponašanja mogu se nastaviti i u partnerskim vezama kasnije u životu. Adolescenti mogu doživjeti sve vrste nasilja u vezi, a cilj je zadobivanje moći i održavanje kontrole nad drugom osobom u odnosu. Najčešće se radi o emocionalnom nasilju (prijetnje, ponižavanja, uvrede, emocionalno ucjenjivanje, zahtjevanje poslušnosti), zatim o tjelesnom nasilju (pljuske, odgurivanje, ugrizi) te rijeđe o seksualnom nasilju.

U novije vrijeme nasilje se sve učestalije odvija putem modrenih tehnologija (mobitela, računala i interneta). Neki slučajevi ovakvih oblika nasilja, popularno nazvanih cyberbullying, su: vrijeđanje, prijetnje, izrugivanje i ogovaranje putem društvenih mreža, SMS poruka i e-mailova i korištenje tuđih lozinki radi izazivanja sukoba među vršnjacima, ponižavanje postavljanjem slika ili pokretanjem stranica i grupa kojima se žrtve izlažu neugodnostima te drugi oblici nanošenja psihičke boli i poniženja osobi korištenjem tehnologije. Cyberbullying uključuje zlostavljača koji je anoniman i ne otkriva se, publiku koja je izuzetno široka, a žrtva je stalno izložena i ne može pobjeći. Nema sigurnog mjesta niti vremena i zato se žrtva osjeća potpuno bespomoćnom. Počinitelji su obično žrtvi poznate osobe, a posljedice takvog nasilja jednake su, ako ne i teže, kao i kod klasičnih oblika nasilja. Ovi oblici nasilja sve su češći jer je velikom broju mladih dostupan mobitel, računalo i internet bez nadzora.

Raširenost zlostavljanja

Raširenost zlostavljanja teško je odrediti obzirom da veliki dio slučajeva zlostavljanja nikada ne bude prijavljen i otkriven, a raspoloživi podaci prikupljeni su na različitim uzorcima, različitom metodologijom i instrumentima.
UNICEF procjenjuje da iskustvo zlostavljanja i zanemarivanja godišnje ima između 500 milijuna i 1,5 milijarde djece i mladih, a pretpostavlja se da se čak za 60-70% slučajeva zlostavljanja nikada ne sazna.
Službe za zaštitu djece u SAD-u izvijestile su da se 25% od utvrđenih slučajeva zlostavljanja dogodio među mladima u dobi od 12 do 17 godina. Od tog broja 78% su mladi u dobi između 12 i 15 godina starosti. Od ukupnog broja utvrđenih slučajeva, bez obzira na dob, kod 59,2% je utvrđeno zanemarivanje, kod 18,6% tjelesno zlostavljanje, kod 9,6% seksualno zlostavljanje, a kod 6,8% emocionalno zlostavljanje. Obzirom da statistike nisu rađene zasebno po dobi, nema podatka o tome koliko je slučajeva zlostavljanja utvrđeno kod adolescenata u odnosu na mlađu djecu ili odrasle.
U Hrvatskoj se, na osnovi rezultata novijih istraživanja, procjenjuje da je 15,9% mladih bilo izloženo tjelesnom zlostavljanju, 16,5% emocionalnom, 14,8% svjedočenju obiteljskom nasilju, 14% spolnom zlostavljanju, a 2,5% zanemarivanju.
Analizom više istraživanja u različitim zemljama Europe te Australiji i SAD-u, utvrđeno je da postotak mladih uključen u vršnjačko nasilje varira od 15% do 35%

Iskustvo zlostavljanja u periodu adolescencije

Pri tome treba istaći da se zlostavljanja adolescenata razlikuje od zlostavljanja djece ili odraslih osoba te da kao takvo nije dovoljno prepoznat problem u našem društvu.
Iskustvo zlostavljanja u periodu adolescencije može predstavljati nastavak ranijeg iskustva zlostavljanja prisutnog tijekom djetinjstva, može odražavati promjene u vrsti zlostavljanja, ali može biti i prvo iskustvo zlostavljanja. Rezultati istraživanja u SAD-u na uzorku od 1.000 mladih, prosječne dobi od 17,9 godina, pokazuje da je 21,3% adolescenata imalo iskustvo zlostavljanja. Od toga je 10,7% ispitanika bilo zlostavljano od rođenja do 11 godine, ali ne i nakon tog perioda, 7,8% je bilo zlostavljano samo tijekom perioda adolescencije (u dobi od 12 do 17), a 2,8% je kontinuirano zlostavljano tijekom djetinjstva i adolescencije.
Iskustvo zlostavljanja u periodu adolescencije može biti teže prepoznato iz nekoliko razloga: rizična ponašanja koja se javljaju kao posljedica zlostavljanja mogu se smatrati razvojno normalnim, obzirom da se u periodu adolescencije razvojne promjene događaju ubrzano; roditelji adolescenata mogu biti ometeni vlastitim životnim problemima a adolescenti, za razliku od mlađe djece, imaju veću sposobnost obraniti se i suprotstaviti zlostavljanju. Međutim, te povećane sposobnosti istovremeno mogu staviti adolescenta u potencijalno rizične situacija, kao što su bježanje od kuće u kojoj doživljava zlostavljanje.

Uzroci zlostavljanja

Uzroci zlostavljanja mogu biti različiti. Objašnjenja možemo potražiti uz karakteristike djece, rizične okolnosti vezane uz iskustva iz djetinjstva, uz osobnosti roditelja te njihove stavove i očekivanja u odnosu na djecu i mlade, uz kvalitetu bračnih odnosa roditelja ili skrbnika, te društvene stresove.
Faktori koji povećavaju vjerojatnost pojave zlostavljanja nazivaju se rizični faktori. Oni mogu biti na razini same osobe (spol, sposobnosti, crte ličnosti i slično), ali još su značajniji oni na razini okoline tj. u obitelji, školi, susjedstvu i široj društvenoj zajednici.
Neke karakteristike djece ili mladih osoba koje mogu povećati vjerojatnost zlostavljanja su dob mlađa od 6 godina ili period adolescencije, neželjena djeca ili koja ne ispunjavaju očekivanja roditelja i djeca s bilo kakvim oblicima teškoća i posebnih potreba.
Roditelji koji su u pojačanom riziku za iskazivanje zlostavljačkih obrazaca ponašanja ili za zanemarivanje zakonske dužnosti brige o djetetu su oni kod kojih je prisutna psihopatologija ili problem ovisnosti, koji su i sami bili zlostavljani i/ili zanemareni, roditelji izloženi socijalnoj izolaciji i značajnijem stresu, maloljetni roditelji ili roditelji koji imaju značajno iskrivljenu percepciju djeteta.
Neki značajniji okolinski rizični faktori su sukobi i nekvalitetni odnosi u obitelji, pretjerano permisivan roditeljski odgojni stil bez postavljanja pravila i granica ili pretjerano grub roditeljski odgojni stil bez pokazivanja ljubavi kao i nedosljedan i kaotičan odnos roditelja prema djeci.
Naučeno nasilničko ponašanje i izloženost primjerima koji pokazuju da se nasilnim ponašanjem može ostvariti cilj je značajan rizični čimbenik kao i nerazvijenost nekih socijalnih vještina ili druženje s vršnjacima nasilnog ponašanja i pritisak tih vršnjaka.
Drugi širi društveni ili socijalni faktori koji nose pojačane rizike za pojavu nasilja su povećana tolerancija na nasilje u društvu, neučinkovitost sustava, društvena nejednakost i marginaliziranost nekih društvenih skupina te vrijednosni sustav koji pogoduje nasilju nad nekim skupinama.

Zaštitni faktori su okolnosti u obitelji i zajednici koji, ukoliko postoje, povećavaju zdravlje i dobrobit djece i obitelji. Ta obilježja pomažu roditeljima u pronalaženju resursa, podrške ili razvoju načina suočavanja sa životnim poteškoćama i nedaćama koji će im pomoći da budu djelotvorni roditelji čak i u nepovoljnim okolnostima u društvu i okruženju.
Zaštitni faktori su odgojni stil roditelja kojim se djeci pokazuje ljubav i pruža podrška, ali istovremeno postavljaju jasne granice te postoji dosljednost u pridržavanju dogovorenog, dobra komunikacija i dobri odnosi u obitelji koji isključuju korištenje svih oblika nasilja. Značajni zaštitni faktor za mladu osobu su njene vlastite pozitivne osobine i razvijenost socijalnih i emocionalnih vještina uključujući i vještinu nenasilnog rješavanja sukoba. Također su to i njeni prosocijalni vršnjaci te okruženje koje mlade vidi kao resurs i uključuje ih u donošenje odluka i rješavanje društvenih problema.

Zlostavljanje od strane roditelja ili skrbnika, koje počinje tijekom adolescencije, često proizlazi iz sukoba vezanih za adolescentski razvoj. Sukobi između roditelja i adolescenata mogu nastati kada adolescenti počinju uspostavljati autonomiju i osobnu kontrolu, te kada počinju samostalno donositi odluke o korištenju svog vremena, izboru prijatelja, aktivnostima u koje se žele uključiti i slično.
Seksualno zlostavljanje također može početi u ovoj dobi, kada mladi ulaze u pubertet i počinju sazrijevati i razvijati se. Zanemarivanje može početi kada roditelji podcjene važnost i potrebu brige za adolescenta i pružanje pažnje koja mu je potrebna te prerano popuste svoju kontrolu.

Posljedice zlostavljanja i zanemarivanja

Sve vrste zlostavljanja ostavljaju kratkoročne i dugoročne posljedice po tjelesni, emocionalni, kognitivni razvoj te socijalno funkcioniranje. Posljedice zlostavljanja mogu varirati od blagih simptoma do po život opasnih uvjeta.

Faktori koji utječu na posljedice zlostavljanja i zanemarivanja
Faktori koji mogu utjecati na način na koji zlostavljanje i zanemarivanje utječe na djecu i adolescente uključuju:
• dob i razvojni status djeteta ili mlade osobe u trenutku kada se zlostavljanje dogodilo;
• ozbiljnost zlostavljanja;
• učestalost i trajanje zlostavljanja;
• odnos između djeteta i počinitelja,
• tip(ovi) zlostavljanja / zanemarivanja
Štetne posljedice općenito su povezane sa svim vrstama zlostavljanja, a postoji povezanost između specifičnih tipova zlostavljanja i zanemarivanja i negativnih posljedica. Međutim, teško je utvrditi i razlučiti posljedice koje ostavlja zlostavljanje u ranom djetinjstvu u odnosu na ono u adolescentskoj dobi jer su istraživanja posljedica zlostavljanja rađena su uglavnom na odraslim ispitanicima, dok je malo istraživanja koje ispituju posljedice kod adolescenata. No ona su pokazala da zlostavljani adolescenti imaju više poteškoća od nezlostavljanih. Nake od poteškoća su:

Trauma i psihološki problemi
Postoji čvrsta povezanost između zlostavljanja i zanemarivanja i post-traumatskog stresnog poremećaja. Izloženost kompleksnoj i kroničnoj traumi može dovesti do trajnih psihičkih problema. Kompleksna trauma utječe na razvoj mozga i može interferirati sa kapacitetom djeteta da integrira senzorne, emocionalne i kognitivne informacije, što može dovesti do pretjeranog reaktivnog odgovora na naknadni stres.

Učenje i razvojni problemi
Utvrđena je povezanost između zlostavljanja i zanemarivanja i poteškoća u učenju te lošeg školskog postignuća. Istraživanja su pokazala da zlostavljani i zanemareni pojedinci imaju slabije postignuće na testovima i dobivaju slabije školske ocjene, čak i kad su društveno-ekonomski status i drugi faktori uzeti u obzir. Od ukupno analiziranih 34 studija, u 31 studiji (91%) je utvrđena povezanost zlostavljanja i zanemarivanja sa lošim školskim uspjehom.

Problemi u ponašanju
Istraživači su otkrili da je zlostavljanje i zanemarivanje povezano s problemima u ponašanju u djetinjstvu i adolescenciji. Što su djeca zlostavljana ranije u životu vjerojatnije je da će razviti probleme u ponašanju u adolescenciji. Znanstvenici često povezuju zlostavljanje i zanemarivanje sa internaliziranim ponašanjima (tuga, izoliranost i depresivnost) i eksternaliziranim ponašanjima (agresivnost ili hiperaktivnost). Internalizirana ponašanja su obično povezana sa zanemarivanjem. Zanemarena djeca i mladi imaju poteškoća u stvaranju prijateljstva i češće su izolirani. Također mogu iskazati agresivno i uznemiravauće ponašanje, međutim, eksternalizirani problemi u ponašanju su usko povezani s tjelesnim i seksualnim zlostavljanjem ili svjedočenjem obiteljskom nasilju. Neprikladno seksualizirano ponašanje je također povezano s zlostavljanjem i zanemarivanjem, a najčešće sa seksualnim zlostavljanjem i izloženosti vrlo nasilnim i seksualiziranim sredinama.

Zdravstveni problemi
Problemi mentalnog zdravlja, poput depresije i poremećaja anksioznosti, povezani su sa zlostavljanjem i zanemarivanjem djece, posebno adolescenata. Longitudinalne studije ukazuju da je vejrojatnost da će djeca i mladi, sa iskustvom zlostavljanja ili zanemarivanja, pokazati depresivni poremećaj, tri puta veća nego kod nezlostavljane djece. Prevalencija depresivnog poremećaja je oko četiri puta veća u adolescenciji nego kod mlađe djece.

Mladi i suicid
Istraživanja pokazuju da je zlostavljanje i zanemarivanje udvostručuje rizik od pokušaja suicida mladih ljudi. Utvrđena je snažna povezanost između tjelesnog i/ili seksualnog zlostavljanja i pokušaja suicida, suicidalnih misli koje nastaju tijekom adolescencije i rizika ponovljenih pokušaja suicida. Pretpostavlja se da seksualno zlostavljanje može biti posebno povezano sa suicidalnim ponašanjem, jer je usko povezano s osjećajem srama i internalne atribucije krivnje.

Poremećaji prehrane
Poremećaji prehrane, uključujući anoreksiju i bulimiju, mogu biti povezani s zlostavljanje i zanemarivanjem djece i adolescenata, osobito seksualnim zlostavljanjem te ponavaljanim iskustvom zlostavljanja različitih oblika.

Droga i alkohol
Psihološke posljedice zlostavljanja i zanemarivanja djece mogu dovesti do problema s alkoholom i zlouporabe droga u adolescenciji i odrasloj dobi. Dokazi upućuju na to da su sve vrste zlostavljanja djeteta značajno povezane s višim razinama zlouporabe droga (duhan, alkohol i ilegalne droge).

Agresija, nasilje i kriminalna aktivnost
Uz osjećaj boli i patnje, pojedinci izloženi zlostavljanju i zanemarivanju imaju povećan rizik od nanošenja boli drugima i razvoja agresivnog i nasilnog ponašanja u adolescenciji. Istraživanja pokazuju da su fizičko zlostavljanje i izloženost nasilju u obitelji najdosljedniji prediktori nasilja među mladima i kriminalnog ponašanja. Zlostavljana i zanemarena djeca i mladi imaju 11 puta veću vjerojatnost da će biti uhićena zbog kažnjivog ponašanja u adolescenciji.

Maloljetnička trudnoća
Štetne posljedice maloljetničke trudnoće i rizične seksualne aktivnosti također mogu biti povezane s iskustvima zlostavljanja i zanemarivanja. Istraživanja dosljedno povezuju iskustvo seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu sa maloljetničkom trudnoćom, povećanom stopom spolno prenosivih bolesti, mnogobrojnim seksualnim partnerima kao i povećanim rizikom za buduće seksualno zlostavljanje i silovanje.

Beskućništvo
Djeca i mladi ljudi se mogu suočiti s beskućništvom ili stambenom nestabilnošću kao posljedicom iskustva zlostavljanja i zanemarivanja, osobito izloženosti obiteljskom nasilju. Također, mladi koji su izdvojeni iz obitelji zbog zlostavljanja ili zanemarivanja, mogu se suočiti s beskućništvom i nezaposlenosti ubrzo nakon izlaska iz doma ili stambene zajednice (primjerice, kad navrše 18 godina). Loše akademsko postignuće i nedostatak mreže socijalne podrške često mogu pridonijeti poteškoćama s kojima se mladi ljudi suočavaju u pronalaženju adekvatnog stanovanja i zapošljavanja.

Fatalno zlostavljanje
Najtragičnija i ekstremna posljedica zlostavljanja i zanemarivanja djece je zlostavljanje koje rezultira smrću. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da se svake godine u cijelom svijetu bilježi 155.000 smrtnih slučajeva djece u dobi od 15 godina ili mlađe, zbog zlostavljanja i zanemarivanja. Pretpostavlja se da velik broj smrti uzrokovanih zlostavljanjem i zanemarivanjem prođe neprijavljeno zbog nedovoljnih istraga i neuspjeha u pokretanju post mortem pregleda. To sugerira da su procjene smrtnih slučajeva u svijetu uzrokovanih zlostavljanjem i zanemarivanjem još mnogo veće.

Međugeneracijskim prijenosom nasilja
Zlostavljanje tijekom djetinjstva utječe na kasniji psihosocijalni razvoj i kasnije na kvalitetu roditeljstva. Pojavu da osobe koje su u djetinjstvu doživjele neki oblik zlostavljanja u obitelji u odrasloj dobi zlostavljaju svoju djecu nazivamo međugeneracijskim prijenosom nasilja. Važno je reći da to ne znači da će svako zlostavljano dijete odrasti u zlostavljača. Procjenjuje se da će oko 30% zlostavljane djece odrasti u roditelje zlostavljače. Procjene o viktimizaciji u dječjoj dobi u populaciji roditelja zlostavljača kreću se od 7% – 70%. Ispitivanja ove pojave najčešća su u području tjelesnog zlostavljanja i tjelesnog kažnjavanja te spolnog zlostavljanja.

Važnost prijavljivanja sumnje na zlostavljanje
Zakonska regulativa u Hrvatskoj naglašava obavezu prijavljivanja svake sumnje ili aktualnog nasilja. Zato svi sručnjaci koji rade s djecom i mladima, u zdravstvenim, odgojno-obrazovnim, socijalnim i drugim institucijama, imaju obavezu i odgovornost obavijestiti nadležne ustanove (centar za socijlanu skrb, policiju ili nadležno općinsko državno odvjetništvo) o bilo kakvom štetnom ili zlostavljajućem postupku prema djetetu ili mladoj osobi.
Nakon zaprimljene obavijesti o sumnji na zlostavljanje ili zanemarivanje, nadležna će ustanova utvrditi što se dogodilo i poduzeti odgovarajuće korake u cilju zaštite djeteta ili mlade osobe te pružanja odgovarajuće psihosocijalne podrške i pomoći (da prebrodi traumatsko iskustvo i prevlada eventualne posljedice, tijekom svjedočenja u sudskom postupku). S druge strane, poduzet će adekvatne korake i prema počinitelju nasilja koji ne uključuju samo kažnjavanje već i pružanje neophodne stručne pomoći.

mr.Tamara Žakula Desnica

Literatura:
1. Bilić, V., Buljan-Flander,G. i Hrpka, H. (2012) Nasilje nad djecom i među djecom, Naklada Slap, Zagreb.
2. Buljan Flander G., Kocijan Hercigonja D.(2003.). Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Zagreb: Marko M.
3. Kocijan-Hercigonja, D., Buljan – Flander, G. (1998). Prepoznavanje i osnovne smjernice tretmana seksualno zlostavljane djece, Marko M, Zagreb.
4. Krug EG, Dahlberg LL, Mercy JA, Zwi AB, Lozano R. World report on violence and health. Geneva: World Health Organization; 2002.
5. Miller-Perin, C.L., Perrin D.R., Kocur, J.L.(2009). Parental physical and psychological aggression: Psychological symptoms in young adults, Child Abuse & Neglect. Vol 33 (2009),1-11.
6. Pećnik, N. (2003). Međugeneracijski prijenos zlostavljanja djece, Naklada slap, Zagreb.
7. Žakula Desnica, T. (2011). Povezanost nasilja među djecom u školi i načina odgojnih postupaka roditelja, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
8. Žakula Desnica, T. (2011). Tjelesno nasilje roditelja prema djeci, Zbornik radova s 3. Znanstveno-stručnog skupa posvećenog pitanjima nasilja, Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku