Otkrića neuroznanosti pokazala su kako se mozak djeteta najintenzivnije razvija upravo u prvim godinama života i da ono što dijete doživljava ima snažan utjecaj na razvoj njegova mozga, a time i dalekosežne posljedice za njegov kasniji razvoj. Ako dijete raste u okolini bez dovoljno ljubavi, sigurnosti i roditeljske njege, u njegovom se mozgu mnoge veze među neuronima neće očuvati te će biti znatno drugačiji od mozga djeteta koje raste u osjećajno bogatom okruženju. Istraživanja pokazuju da su već kod djece u dobi od tri godine vidljive razlike u njihovom socijalnom i intelektualnomu razvoju koje nisu pod utjecajem ekonomskog ili obrazovnog statusa roditelja, već načina kako se roditelji ophode međusobno i sa svojom djecom.

Kvaliteta odnosa među roditeljima
Upravo kvaliteta odnosa među roditeljima značajno utječe na emocionalnu klimu u obitelji na što su djeca vrlo osjetljiva. Već i male bebe, iako ne razumiju o čemu roditelji razgovaraju, prepoznaju kada nešto nije u redu i tada reagiraju nemirom i plačem. Ukoliko su neslaganja i sukobi među roditeljima česti, osobito tijekom prvih mjeseci života djeteta, takva iskustva mogu imati dalekosežnije posljedice na djecu.
Naime, svi znamo da se obitelj danas svakodnevno suočava sa stresnim situacijama, ponekad i sama roditeljska uloga izaziva napetosti, a sve to može dovesti do nesuglasica i sukoba među roditeljima. Neke su nesuglasice neizbježne i zdrave za vezu između partnera jer potiču neke pozitivne promjene u odnosima i ne moraju imati negativan utjecaj na dijete i njegov razvoj. Roditeljski sukobi koji nisu neprijateljski i razrješavaju se konstruktivno i sa pozitivnim ishodom mogu imati pozitivan utjecaj te poslužiti kao primjer kvalitetnog razrješavanja sukoba, a dijete se pri tome uči da je povremeno neslaganja dio svakog bliskog odnosa.
U usporedbi s djecom čiji roditelji imaju skladan odnos djeca koja odrastaju u domu sa učestalim sukobima i svađom roditelja neće imati dobar uzor za razvijanje bliskih veza u svom kasnijem životu. Naime, djeca koja opažaju svoje roditelje kako se međusobno ophode sa netrpeljivošću i mržnjom, uvredljivo, ili su agresivini i nasilni jedno naspram drugog, sklonija su se tako ponašati u odnosu sa svojim prijateljima pa ona češće pokazuju agresivnije ponašanje prema vršnjacima, pomanjkanje suradnje i negativna ponašanja sa vršnjacima tijekom igre. To je zato što nisu imali priliku doživjeti i naučiti kako komunicirati sa uvažavanjem, suosjećanjem i kako zajednički rješavati problem već ponavljaju scenarij svojih roditelja.
To svakako ne znači da roditelji nebi smjeli imati nikakve konflikte pred djecom. Nesuglasice, osjećaj ljutnje i konflikti dio su života pa, ne samo da bi to bilo loše za djecu, već je i nemoguće ostvariti. Istraživanja su pokazala da prisustvo određenim vrstama roditeljskog konflikta djeci može koristiti, posebno kada se roditelji pri tome odnose sa poštovanjem i kada pokušavaju naći riješenje međusobnog neslaganja. Djeca na taj način uče konstruktivne vještine rješavanja problema koje mogu koristiti u njihovim sukobima u budućnosti. Djeci je, također, potrebno dati do znanja kad su konflikti razriješeni jer kao što su djeca uznemirena kada vide roditelje kako se svađaju, tako su umireni kada znaju da su se pomirili, a to jača njihov osjećaj sigurnosti u obitelji. S druge strane, kada djeca nikada ne vide odrasle u svom životu kako se ljute jedno na drugo, izražavaju neslaganje i rješavaju problem, oni tada propuštaju važne lekcije koje doprinose emocionalnoj inteligenciji.

Kako dijete reagira na roditeljski sukob i kako ga riješiti?
Način na koji će dijete reagirati na roditeljske sukobe povezan je s mnogo faktora: djetetovim temperamentom, spolom i dobi, kvalitetom odnosa koji ima sa svakim roditeljem, jačinom konflikata među roditeljima, stupnjem u kojem roditelj uključuje dijete u sukob, načinom kako dijete doživljava uzroke i značenje konflikta te kako sagledava implikacije za vlastitu dobrobit. Stoga je za roditelje bitno da, kada do neslaganja ili sukoba i dođe, komuniciraju na način da se međusobno uvažavaju i poštuju razlike u mišljenjima, da djetetu indirektno iskažu prihvaćanje i ne stavljaju ga u poziciju gdje ima osjećaj da mora stati na stranu jednog roditelja ili pak koriste dijete kao alat u svrhu prisiljavanja partnera na slaganje u mišljenju. Djetetu trebaju jasno dati do znanja da ono nije krivo za roditeljski sukob, a ukoliko su djeca zabrinuta zbog sukoba, važno ih je saslušati i razgovarati o osjećajima koje imaju vezano uz sukob.
Istraživanja pokazuju da sukobi među roditeljima ne djeluju na emocionalne reakcije neposredno nego preko djetetova osjećaja ugroženosti. Djeca sukob roditelja doživljavaju ugrožavajuće, boje se što će biti s njima ili s čitavom obitelji ako se roditelji nastave sukobljavati ili ako se zbog čestih sukoba razvedu. Također, povećani nivo hormona stresa, koji je nađen u urinu djece koja su bila izložena učestalim roditeljskim konfliktima, pokazuje da su ona kontinuirano bila pod stresom.
Roditeljski sukob postaje faktor rizika za djecu ako se ponavlja (češće od jednom tjedno), ako je prijetećeg tona (roditelji se ne svađaju zbog neposrednog povoda već su okupirani i okrivljuju se za stvari iz prošlosti) te ako nema razrješenja sukoba ni isprike. Kada roditelji viču, grubo se ponašaju (lupaju vratima i bacaju stvari) i ispoljavaju neprijateljstvo i netrpeljivost jedno prema drugome to smanjuje roditeljsku sposobnost zajedničkog odgoja djeteta i spriječava povoljno ozračje u obitelji. To povećava vjerojatnost razvoja psihičkih problema – emocionalnih (depresija i tjeskoba), problema u ponašanju (agresija, nasilo ponašanje) i socijalnih problema (neslaganje s vršnjacima) te povećava vjerojatnost doživljavanja neuspjeha u školi.
Suprotno uvriježenom mišljenju, djeca koja su izložena sukobu kroz duže vrijeme nisu tolerantnija od druge djece ili se na njega naviknu. U stvari, ona postaju osjetljivija na roditeljske sukobe, a kao takva imaju niži prag tolerancije na roditeljske nesuglasice te reagiraju tugom, anksioznošću, ljutnjom ili osjećajima bespomoćnosti i na najblaže nesuglasice. Također, mogu se pokušavati uključiti u sukob ili intervenirati kako bi zaustavili svađu.

Ukoliko sukobi imaju jasne negativne posljedice po dijete i odnos s partnerom, važno je potražiti stručnu pomoć i na taj se način suočiti s problemom.

Pripremila: mr. Tamara Žakula, prof.psiholog, ravnateljica Dječjeg doma “Tić” Rijeka