Djeca i mladi mogu biti izloženi nasilju u različitim okruženjima – u obitelji, u školi, među vršnjacima i odraslima u lokalnoj zajednici, u ustanovama i u medijima.

Što je zlostavljanje djece?
Općeprihvaćena definicija zlostavljanja djece (osoba mlađih od 18 godina) kaže da su to svi oblici tjelesnog i/ili emocionalnog lošeg postupanja, spolnog zlostavljanja, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, ekonomskog ili drugog iskorištavanja, koji nanose stvarnu štetu djetetovom zdravlju, preživljavanju, razvoju ili dostojanstvu, u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja ili moći.
Pri definiranju zlostavljanja ističe se da se radi o:
•  trajnoj ili učestaloj izloženosti (iako se i pojedinačni ekstremno grubi postupci smatraju zlostavljanjem),
•  namjernom činu koji se događa u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja i moći te
•  ima posljedice koje mogu biti jasno uočljive, ali i teže primjetne.

Vrste zlostavljanja i zanemarivanja
Razlikujemo četiri osnovne vrste zlostavljanja djece i mladih: tjelesno, spolno, emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje.

TJELESNO ZLOSTAVLJANJE u najširem smislu obuhvaća (namjerno) nanošenje ozljede djetetu i/ili mladoj osobi fizičkim putem.
Najčešće korištena definicija navodi da je to svako postupanje prema osobi mlađoj od 18 godina koje uključuje aktivnosti koje nose rizik ozbiljnog povrjeđivanja, smrti ili teških fizičkih posljedica, a izazvala ih je osoba odgovorna za zaštitu djeteta mlađeg od 18 godina.
Tjelesno zlostavljanje uključuje:
•   udaranje rukom i raznim predmetima po tijelu,
•   šamaranje, čupanje,
•   bacanje na pod, gruba trešnja,
•   nanošenje opeklina ili porezotina,
•   pokušaj davljenja ili utapanja,
•   vezanje za dijelove namještaja ili slične fiksne predmete,
•   zatvaranje u izolirane prostorije,
•   trovanje hranom, lijekovima, alkoholom.
Također se i pojedinačne vrlo grube epizode mogu nazvati zlostavljanjem, kao i ona nenamjerna i neodgovorna ponašanja roditelja koja mogu rezultirati tjelesnim povredama ili dovode u neposrednu opasnost zdravlje ili život djeteta.
Tjelesnim zlostavljanjem smatra se i nesprječavanje ili nepružanje pravodobne pomoći djetetu što može ugroziti njegovo zdravlje i život.
Pored učestalosti pažnja se posvećuje i kroničnosti tjelesnog zlostavljanja obzirom da dugotrajna izloženost tjelesnom zlostavljanju rezultira i ozbiljnim posljedicama za zdravlje i razvoj djeteta.

SPOLNO ZLOSTAVLJANJE djece odnosi se na uključivanje ovisnog, razvojno nezrelog djeteta i mlade osobe u seksualne aktivnosti, koje ono ne može razumjeti, na koje ne može dati zreli pristanak i koje ugrožavaju socijalne tabue obiteljskog života.
Podrazumijeva:
•   uključivanje djeteta ili mlade osobe u seksualne aktivnosti,
•   promatranje seksualne aktivnosti,
•   izlaganje djeteta pornografskom materijalu,
•   neadekvatno dodirivanje,
•   seksualno sugestivno komentiranje djeteta.
Ovaj oblik zlostavljanja može uključivati svaku seksualnu aktivnost odrasle ili najmanje pet godina starije osobe s djetetom, a prisila može biti jasno vidljiva, fizička, ali i suptilnija, psihičke prirode.

EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE je kontinuirano neprijateljsko i/ili indiferentno ponašanje roditelja i drugih koji nastupaju s pozicije moći, na temelju kojega dijete može zaključiti da je bezvrijedno, nevoljeno, neadekvatno, što oštećuje njegovu emocionalnu stabilnost i psihološki kapacitet, te kratkoročno i/ili dugoročno negativno utječe na njegov razvoj i dobrobit. Ono uključuje niz radnji i ponašanja koja se kreću od nereagiranja do iskazivanja neprijateljstva:
•   odbacivanje djetetovih potreba,
•   izoliranje djeteta,
•  teroriziranje ili tretiranje djeteta kontinuiranim verbalnim napadajima koji stvara klimu straha, napetosti i nesigurnosti,
•   ignoriranje i degradiranje djeteta što uključuje i izostanak pozitivnih stimulacija,
•   manipuliranje djetetom u cilju zadovoljenja nekih svojih potreba koje nisu sukladne djetetovim,
•   konstantni sarkazam, ponižavanje (blamiranje),
•   podržavanje djetetovog neadekvatnog ponašanja, podmićivanje,
•   verbalni napadaji,
•   pritisak na dijete da brže odraste (što proizlazi iz roditeljskih potreba, a nije u skladu sa djetetovim razvojem).

ZANEMARIVANJE djeteta se određuje kao (kronično) propuštanje roditelja (ili druge odrasle osobe koja skrbi za dijete) da zadovolji djetetove potrebe. Razlikuje se nekoliko oblika zanemarivanja, ovisno o dobi, odnosno razvojnim potrebama djeteta:
•   tjelesno zanemarivanje (propuštanje roditelja da zaštiti dijete od opasnosti, te da zadovolji djetetove osnovne tjelesne potrebe, uključujući odgovarajući smještaj, hranu i odjeću),
•   zdravstveno zanemarivanje (propuštanje roditelja da osigura djetetu neophodni medicinski tretman),
•   obrazovno zanemarivanje (ako roditelj ne slijedi standarde obrazovanja koje propisuje država),
•   zanemarivanje na području mentalnog zdravlja (odbijanje roditelja da omoguće preporučeni terapijski postupak djetetu s ozbiljnim emocionalnim ili bihevioralnim poremećajima).
Navedene različite vrste zlostavljanja i zanemarivanja rijetko se pojavljuju neovisno jedna od druge već se često preklapaju pa djeca i mladi koji imaju ponavljano iskustvo zlostavljanja često doživljavaju veći broj različitih oblika zlostavljanja. Istraživanja ukazuju da su djeca i mladi sa iskustvom zlostavljanja u 66% do 94% slučajeva doživjeli više od jedne vrste zlostavljanja, dok je njih 30% doživjelo pet ili više vrsta viktimizacije. Uz navedene osnovne oblike zlostavljanja postoje i neke posebne vrste zlostavljanja kao što su svjedočenje nasilju u obitelji ili izloženost nasilju između roditelja, manipulacija djecom pri razvodu roditelja, nasilje među vršnjacima, nasilje u vezama mladih, medijsko nasilje i nasilje putem modernih tehnologija.

Raširenost zlostavljanja
Raširenost zlostavljanja teško je odrediti obzirom da veliki dio slučajeva zlostavljanja nikada ne bude prijavljen i otkriven, a raspoloživi podaci prikupljeni su na različitim uzorcima, različitom metodologijom i instrumentima.
UNICEF procjenjuje da iskustvo zlostavljanja i zanemarivanja godišnje ima između 500 milijuna i 1,5 milijarde djece i mladih, a pretpostavlja se da se čak za 60-70% slučajeva zlostavljanja nikada ne sazna.

Uzroci zlostavljanja
Uzroci zlostavljanja mogu biti različiti. Objašnjenja možemo potražiti uz karakteristike djece, rizične okolnosti vezane uz iskustva iz djetinjstva, uz osobnosti roditelja te njihove stavove i očekivanja u odnosu na djecu i mlade, uz kvalitetu odnosa između roditelja ili skrbnika, te društvene stresove. Postoje mnogi faktori koji povećavaju vjerojatnost pojave zlostavljanja, tzv. rizični faktori. Oni mogu biti na razini same osobe (spol, sposobnosti, crte ličnosti i slično), ali još su značajniji oni na razini okoline tj. u obitelji, školi, susjedstvu i široj društvenoj zajednici.
•    Neke karakteristike djece ili mladih osoba koje mogu povećati vjerojatnost zlostavljanja su dob mlađa od 6 godina ili period adolescencije, neželjena djeca ili koja ne ispunjavaju očekivanja roditelja i djeca s bilo kakvim oblicima teškoća i posebnih potreba.
•  Roditelji koji su u pojačanom riziku za iskazivanje zlostavljačkih obrazaca ponašanja ili za zanemarivanje zakonske dužnosti brige o djetetu su oni kod kojih je prisutna psihopatologija ili problem ovisnosti, koji su i sami bili zlostavljani i/ili zanemareni, roditelji izloženi socijalnoj izolaciji i značajnijem stresu, maloljetni roditelji ili roditelji koji imaju značajno iskrivljenu percepciju djeteta.
•    Neki značajniji okolinski rizični faktori su sukobi i nekvalitetni odnosi u obitelji, pretjerano popustljiv roditeljski odgojni stil bez postavljanja pravila i granica ili pretjerano grub roditeljski odgojni stil bez pokazivanja ljubavi kao i nedosljedan i kaotičan odnos roditelja prema djeci.
•   Naučeno nasilničko ponašanje i izloženost primjerima koji pokazuju da se nasilnim ponašanjem može ostvariti cilj je značajan rizični čimbenik kao i nerazvijenost nekih socijalnih vještina ili druženje s vršnjacima nasilnog ponašanja i pritisak tih vršnjaka.
•  Drugi širi društveni ili socijalni faktori koji nose pojačane rizike za pojavu nasilja su povećana tolerancija na nasilje u društvu, neučinkovitost sustava, društvena nejednakost i marginaliziranost nekih društvenih skupina te vrijednosni sustav koji pogoduje nasilju nad nekim skupinama.

Zaštitni faktori su okolnosti u obitelji i zajednici koji, ukoliko postoje, povećavaju zdravlje i dobrobit djece i obitelji. Ta obilježja pomažu roditeljima u pronalaženju resursa, podrške ili razvoju načina suočavanja sa životnim poteškoćama i nedaćama koji će im pomoći da budu djelotvorni roditelji čak i u nepovoljnim okolnostima u društvu i okruženju.
Neki zaštitni faktori su:
•   odgojni stil roditelja kojim se djeci pokazuje ljubav i pruža podrška, ali istovremeno postavljaju jasne granice te postoji dosljednost u pridržavanju dogovorenog,
•   dobra komunikacija i dobri odnosi u obitelji koji isključuju korištenje svih oblika nasilja,
•   pozitivne osobine i razvijenost socijalnih i emocionalnih vještina djeteta, uključujući i vještinu nenasilnog rješavanja sukoba,
•   prosocijalni vršnjaci i okruženje koje djecu i mlade uključuje u donošenje odluka i rješavanje društvenih problema.

Posljedice zlostavljanja i zanemarivanja
Sve vrste zlostavljanja ostavljaju kratkoročne i dugoročne posljedice po tjelesni, emocionalni, kognitivni razvoj te socijalno funkcioniranje. Posljedice zlostavljanja mogu varirati od blagih simptoma do po život opasnih uvjeta.
Faktori koji mogu utjecati na to kako će zlostavljanje i zanemarivanje utjecati na djecu i mlade uključuju:
•   dob i razvojni status djeteta ili mlade osobe u trenutku kada se zlostavljanje dogodilo,
•   ozbiljnost zlostavljanja,
•   učestalost i trajanje zlostavljanja,
•   odnos između djeteta i počinitelja,
•   tip(ovi) zlostavljanja / zanemarivanja.
Štetne posljedice općenito su povezane sa svim vrstama zlostavljanja, a postoji povezanost između specifičnih tipova zlostavljanja i zanemarivanja i negativnih posljedica. U nastavku su navedene neke od posljedica:

•   Problemi u ponašanju
Istraživači su otkrili da je zlostavljanje i zanemarivanje povezano s problemima u ponašanju u djetinjstvu i adolescenciji. Što su djeca zlostavljana ranije u životu vjerojatnije je da će razviti probleme u ponašanju. Znanstvenici često povezuju zlostavljanje i zanemarivanje sa internaliziranim ponašanjima (tuga, izoliranost i depresivnost) i eksternaliziranim ponašanjima (agresivnost ili hiperaktivnost). Internalizirana ponašanja su obično povezana sa zanemarivanjem. Zanemarena djeca i mladi imaju poteškoća u stvaranju prijateljstva i češće su izolirani. Također mogu iskazati agresivno i uznemiravauće ponašanje, međutim, eksternalizirani problemi u ponašanju su usko povezani s tjelesnim i seksualnim zlostavljanjem ili svjedočenjem obiteljskom nasilju. Neprikladno seksualizirano ponašanje je također povezano s zlostavljanjem i zanemarivanjem, a najčešće sa seksualnim zlostavljanjem i izloženosti vrlo nasilnim i seksualiziranim sredinama.

•   Učenje i razvojni problemi
Utvrđena je povezanost između zlostavljanja i zanemarivanja i poteškoća u učenju te lošeg školskog postignuća. Istraživanja su pokazala da zlostavljana i zanemarena djeca imaju slabije postignuće na testovima i dobivaju slabije školske ocjene.

•   Zdravstveni problemi
Problemi mentalnog zdravlja, poput depresije i poremećaja anksioznosti, povezani su sa zlostavljanjem i zanemarivanjem djece, posebno adolescenata. Longitudinalne studije ukazuju da je vejrojatnost da će djeca i mladi, sa iskustvom zlostavljanja ili zanemarivanja, pokazati depresivni poremećaj, tri puta veća nego kod nezlostavljane djece.

•   Trauma i psihološki problemi
Postoji čvrsta povezanost između zlostavljanja i zanemarivanja i post-traumatskog stresnog poremećaja. Izloženost kompleksnoj i kroničnoj traumi može dovesti do trajnih psihičkih problema. Kompleksna trauma utječe na razvoj mozga i može interferirati sa kapacitetom djeteta da integrira senzorne, emocionalne i kognitivne informacije, što može dovesti do pretjeranog reaktivnog odgovora na naknadni stres.

•   Suicid
Istraživanja pokazuju da je zlostavljanje i zanemarivanje udvostručuje rizik od pokušaja suicida mladih ljudi. Utvrđena je snažna povezanost između tjelesnog i/ili seksualnog zlostavljanja i pokušaja suicida, suicidalnih misli koje nastaju i rizika ponovljenih pokušaja suicida. Pretpostavlja se da seksualno zlostavljanje može biti posebno povezano sa suicidalnim ponašanjem, jer je usko povezano s osjećajem srama i samookrivljavanja.

•   Poremećaji prehrane
Poremećaji prehrane, uključujući anoreksiju i bulimiju, mogu biti povezani sa zlostavljanjem i zanemarivanjem djece i adolescenata, osobito seksualnim zlostavljanjem te ponavaljanim iskustvom zlostavljanja različitih oblika.

•   Droga i alkohol
Psihološke posljedice zlostavljanja i zanemarivanja djece mogu dovesti do problema s alkoholom i zlouporabe droga u adolescenciji i odrasloj dobi. Dokazi upućuju na to da su sve vrste zlostavljanja djeteta značajno povezane s višim razinama zlouporabe droga (duhan, alkohol i ilegalne droge).

•   Agresija, nasilje i kriminalna aktivnost
Uz osjećaj boli i patnje, djeca i mladi izloženi zlostavljanju i zanemarivanju imaju povećan rizik od nanošenja boli drugima i razvoja agresivnog i nasilnog ponašanja. Istraživanja pokazuju da su fizičko zlostavljanje i izloženost nasilju u obitelji povezani sa javljanjem nasilja među mladima i kriminalnog ponašanja. Zlostavljana i zanemarena djeca i mladi imaju 11 puta veću vjerojatnost da će biti uhićena zbog kažnjivog ponašanja u adolescenciji.

•   Maloljetnička trudnoća
Štetne posljedice maloljetničke trudnoće i rizične seksualne aktivnosti također mogu biti povezane s iskustvima zlostavljanja i zanemarivanja. Istraživanja dosljedno povezuju iskustvo seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu sa maloljetničkom trudnoćom, povećanom stopom spolno prenosivih bolesti, mnogobrojnim seksualnim partnerima kao i povećanim rizikom za buduće seksualno zlostavljanje i silovanje.

•   Beskućništvo
Djeca i mladi ljudi se mogu suočiti s beskućništvom ili stambenom nestabilnošću kao posljedicom iskustva zlostavljanja i zanemarivanja, osobito izloženosti obiteljskom nasilju. Također, mladi koji su izdvojeni iz obitelji zbog zlostavljanja ili zanemarivanja, mogu se suočiti s beskućništvom i nezaposlenosti ubrzo nakon izlaska iz doma ili stambene zajednice (primjerice, kad navrše 18 godina). Loše akademsko postignuće i nedostatak mreže socijalne podrške često mogu pridonijeti poteškoćama s kojima se mladi ljudi suočavaju u pronalaženju adekvatnog stanovanja i zapošljavanja.

•   Fatalno zlostavljanje
Najtragičnija i ekstremna posljedica zlostavljanja i zanemarivanja djece je zlostavljanje koje rezultira smrću. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da se svake godine u cijelom svijetu bilježi 155.000 smrtnih slučajeva djece u dobi od 15 godina ili mlađe, zbog zlostavljanja i zanemarivanja. Pretpostavlja se da velik broj smrti uzrokovanih zlostavljanjem i zanemarivanjem prođe neprijavljeno zbog nedovoljnih i neuspješnih istraga što ukazuje na to da su procjene smrtnih slučajeva u svijetu uzrokovanih zlostavljanjem i zanemarivanjem još mnogo veće.

•   Međugeneracijski prijenos nasilja
Zlostavljanje tijekom djetinjstva utječe na kasniji psihosocijalni razvoj, a zatim i na kvalitetu roditeljstva. Pojavu da osobe koje su u djetinjstvu doživjele neki oblik zlostavljanja u obitelji u odrasloj dobi zlostavljaju svoju djecu nazivamo međugeneracijskim prijenosom nasilja. Važno je reći da to ne znači da će svako zlostavljano dijete odrasti u zlostavljača. Procjenjuje se da će oko 30% zlostavljane djece odrasti u roditelje zlostavljače.

Važnost prijavljivanja sumnje na zlostavljanje
Zakonska regulativa u Hrvatskoj naglašava obavezu prijavljivanja svake sumnje ili aktualnog nasilja. Zato svi građani, kao i stručnjaci koji rade s djecom i mladima, u zdravstvenim, odgojno-obrazovnim, socijalnim i drugim institucijama, imaju obavezu i odgovornost obavijestiti nadležne ustanove (centar za socijlanu skrb, policiju ili nadležno općinsko državno odvjetništvo) o bilo kakvom štetnom ili zlostavljajućem postupku prema djetetu ili mladoj osobi.
Nakon zaprimljene obavijesti o sumnji na zlostavljanje ili zanemarivanje, nadležna će ustanova utvrditi što se dogodilo i poduzeti odgovarajuće korake u cilju zaštite djeteta ili mlade osobe te pružanja odgovarajuće psihosocijalne podrške i pomoći (da prebrodi traumatsko iskustvo i prevlada eventualne posljedice, tijekom svjedočenja u sudskom postupku). S druge strane, poduzet će adekvatne korake i prema počinitelju nasilja koji ne uključuju samo kažnjavanje već i pružanje neophodne stručne pomoći.

Kako pomoći djetetu pri razotkrivanju?
U većini slučajeva djeca povjeravaju odraslima manje probleme, no važno je pokazati spremnost i volju da ih se sasluša.
Ukoliko dijete povjeri ozbiljan problem poput zlostavljanja, prva će reakcija odrasle osobe uvelike odrediti koliko će dijete reći i kako će se osjećati nakon toga.
Nekoliko savjeta roditeljima:
•   Pronađite mirno mjesto za razgovor.
•   Iako je takva situacija teška za svaku osobu, važno je da reagirate mirno i s razumijevanjem.
•   Djeca su često uplašena ili zabrinuta za osjećaje odraslih i boje se da ih neće više voljeti, da će biti ljuti zbog toga što im se dogodilo ili da to neće moći podnijeti. Razuvjerite ih.
•   Vjerujte im. Djeca vrlo rijetko lažu o zlostavljanju.
•   Saslušajte ih, ali nemojte ih tjerati da kažu više o tome ukoliko sama nisu spremna. Recite im da ste tu za njih, da vam je drago što su vam se povjerila i da je vrlo hrabra odluka pričati o tome.
•   Djecu nikad ne treba okrivljavati za bilo koji oblik doživljenog zlostavljanja ili zanemarivanja. Jedan od načina koji im može olakšati povjeravanje je da im kažete da je s njima sve u redu i da nije u redu to što im je zlostavljač napravio.
•  Ako je potrebno potražite savjet. Možete se obratiti u savjetovalište Dječjeg doma „Tić“ Rijeka, centru za socijalnu skrb, liječniku, policiji.

 

Piše: mr. Tamara Žakula, prof. psih.

 

Literatura:

1.  Bilić, V., Buljan-Flander,G. i Hrpka, H. (2012). Nasilje nad djecom i među djecom, Naklada Slap, Zagreb.
2.  Buljan-Flander, G., Kocijan-Hercigonja, D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Zagreb: Marko M.
3.  Kocijan-Hercigonja, D., Buljan-Flander, G. (1998). Prepoznavanje i osnovne smjernice tretmana seksualno zlostavljane djece, Marko M, Zagreb.
4.  Miller-Perin, C.L., Perrin, D.R., Kocur, J.L. (2009). Parental physical and psychological aggression: Psychological symptoms in young adults, Child Abuse & Neglect. Vol 33 (2009), 1-11.
6.   Pećnik, N. (2003). Međugeneracijski prijenos zlostavljanja djece, Naklada slap, Zagreb.
7.  Žakula Desnica, T. (2011). Povezanost nasilja među djecom u školi i načina odgojnih postupaka roditelja, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.